Carigradski vinski drum

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Putem rimskih legija, srpskih ratnika, turskih osvajača – obilazimo vinarije, istorijske i kulturne spomenike

 

Carigradski vinski drum

 

Tim drumom su nekad marširale moćne rimske legije. Potom ga utabavala teška konjica cara Dušana. Tuda su, onda, Turci poveli pešice stanovnike osvojenog Beograda, da održavaju istanbulski vodovod. Vekovima kasnije, kamene ploče, pesak i blato ovog šest metara širokog druma, zamenili su najpre kocka, a u nova vremena asfalt, da bi na kraju veći deo trase „carigradskog druma“ ili „moravskog puta“ bio pokriven modernim autoputem, evropskim koridorom.

E, tom trasom, koju je nekada, po pesmi, znao da preore Marko Kraljević, uskoro će krenuti ekspedicije onih koji slavom i legendom ovenčanog Mrnjavčevića ipak radije pamte po rujnom vinu, za koje je, opet pesma govori, imao popriličan kapacitet. „Carigradski vinski drum“ je projekat udruženja „Žene i vino“ i nekoliko vinarija koje se nalaze duž te istorijske saobraćajnice, osmišljen da spoji vinsku kulturu, istoriju, turizam i tradiciju.

Od Beograda, pa do Niša, za sada, a posle – ko zna? Jer ovde nema kilometra da ga istorija i tradicija ne obeležavaju, a kako se vinarstvo u Srbiji vraća na velika vrata – nije preterano reći da nema kilometra na kome se ne vide čokoti vinove loze. Za prvu turu, „Žene i vino“ odabrale su četiri vinarije: dve veće – „Despotika“ i „Virtus“, i dve manje – „Izba Jovanović“ i „Čaša vina i priča“, koje su i idejni „suosnivači“ ovog sjajnog projekta.

Na ovoj trasi ne treba zaboraviti ni manastire (prva tri među „odabranima“ su: Koporin, Sveti Roman i Pokrova presvete Bogorodice), Viminacijum i nekoliko značajnih banja, od kojih je za prvu turu odabrana Ribarska, sa svojim spa-centrom podignutim na temeljima turskog hamama iz 17. veka.

Redom, „odmorišta“ na „Carigradskom vinskom drumu“ nisu raspoređena kao u rimsko ili tursko doba, kada su stanice i konaci bili na po dan hoda. Ipak, prva stanica morala je da bude vinarija „Deurić“ u Vlaškom dolu, kraj Smederevske palanke, na 80-ak kilometara od Beograda. Ne bez simbolike, jer ispred nje stoji skulptura Kraljevića Marka, sačinjena od vinove loze. Da putnici prezalogaje sočne prasetine i zaliju nekim od sjajnih vina, kao što su „Dodir“, „Morava“, „Nemir“, „Zmajeviti“ ili „Dokaz“, na primer.

Manastir Koporin je zadužbina despota Stefana Lazarevića, u kojoj počivaju i mošti ovog srednjevekovnog vladara Srbije. Ovaj manastir despot Stefan je izgradio u znak zahvalnosti što je preživeo bitku kod Angore, u kojoj je ratovao kao vazal sultana Bajazita.

Odatle drum vodi pravo do Vele Polja i porodične kuće Jovanovića, koja je pretvorena u malu vinariju, specifičnu i po tome što ćete tu piti samo jednu vrstu vina – „merlo“, ali u
vertikali: isto vino, iz nekoliko berbi. Izba je stara slovenska reč za podrum ili zemunicu. Degustacija u „Izbi Jovanović“ ovome, sem vina, dodaje i muziku.

Odmor od toliko ukusa planiran je u Ribarskoj banji. Ovo lečilište poznato je još iz srednjeg veka, jer je kažu na njenim izvorima lepotu održavala kneginja Milica. Osim Specijalne bolnice, koja nudi smeštaj za lečenje, ali i smeštaj za zadovoljstvo, u mestu ima više ukusno uređenih privatnih pansiona.

Ribarsku banju izdvajaju i dva manastira – Sveti Roman i Sabor presvete Bogorodice. Ovaj drugi je kudikamo noviji, mada ništa manje zanimljiv zbog legendi oko njega, dok je manasitir Sveti Roman prava dragocenost iz prenemanjićkih vremena.

Slede još dve vinarije na ovom putu – najpre „Čaša vina i priča“ u Vitoševcu, porodična vinarija neobičnog imena, ali sasvim logičnog koncepta, jer piće bogova jednostavno vodi dugom razgovoru. Ovde se gaji „Panonija“, iako kao sorta namenjena prostoru po kom je dobila ime. Oživljena je retka sorta „Kujunđuša“. Tu je i „Prokupac“, a čast internacionalnih sorti brani „Merlo“.

Konačno, „Virtus“ u Viteževu. Sa desetak etiketa, od kojih se posebno ističu „Pino griđo“, „Gevurctraminer“, „Prokupac“, „Pino noar“, „Marselan“ i kupaže pod imenok „Kredo“ zaokružuje ovu vinsku priču, približavajući nas dalekoj tradiciji Dunavske civilizacije i kroz simbole na etiketi, ali i kroz poštovanu noviju istoriju i održavan spomenik borcima NOB u dvorištu vinarije.

„Carigradski vinski drum“, jedna sjajna ideja, ogroman potencijal vinskog i tradicionalnog turizma, kroz prostore koji se nadmeću prošlošću, tradicijom, davnim pričama i slavom.

 

N. Vučinić
Foto: Martin Candir

About enigma 279 Articles
Najstariji enigmatski list na Balkanu (est. 1951.)