Sačuvali svoj i obraz prestonice

23973


Kad je Beograd bio grobnica: zaboravljeni junaci odbrane glavnog grada

Sačuvali svoj i obraz prestonice

Kažu, da je, od evropskih gradova, Beograd najčešće napadan i rušen. Nekad su napadi bili viteški, mnogo češće kukavički – ali, branioci Beograda su uvek bili junaci.

Nije bilo ništa drugačije ni u oktobru pre 100 godina, kada su mnogo većoj i po opremi neuporedivo jačoj austougarskoj vojsci, željnoj osvete zbog vojnih poniženja u prethodnoj godini, na megdan izašli branitelji srpske prestonice. Jedinog glavnog grada u Evropi koji se nalazio tamo gde su u drugim državama bile granične karaule, i zbog toga imao položaj krajnje nepovoljan za odbranu.

U sećanje na junačke branioce Beograda, vratićamo se u oktobar 1915, kada nije bilo vremena za strah. Beograd su te jeseni branili dobrovoljci i žandarmi. I starci, žene i deca. Branili su ga, a znali da ga ne mogu odbraniti. Nisu ga odbranili, ali su odbranili obraz. I svoj, i prestonice. Ostali su, ušli u legendu. Sa cvećem iz beogradskih cvećara na sebi, jer su znali kakva im je subina.

Zvao se Kirhner. Ignjat Kirhner. Rodio se 1877. u Rumi u srpskoj porodici, ali ga je odgajio očuh od koga je preuzeo prezime. Vojnu školu je učio u Beču, a službovao je u Vinkovcima. Dezertirao je iz austrougarske vojske i prešao u srpske redove. Prema jednoj od priča, on je prvi doneo glas o početku rata, preplivavši Savu. Komandovao je Sremskim dobrovoljačkim odredom i bio je omiljen među vojnicima. Učestvovao je i u čuvenom jurišu majora Gavrilovića 7. oktobra 1915. i tom prilikom drugi put je ranjen u istu nogu. Jedva je izvukao živu glavu. Zbog tih povreda, ostao je invalid. Povlačio se sa ostatkom vojske do Krfa i kažu da je uvek uz sebe nosio zastavu Sremskog dobrovoljačkog odreda. Rane je lečio i posle rata u Tuluzu, a u Francuskoj je završio i fakultet. Bio je brigadni đeneral i predsednik Društva branilaca Beograda. Penzionisan je uoči Drugog svetskog rata. Odbio je nemačku ponudu da bude deo okupacione vlade. Poginuo je u savezničkom bombardovanju Beograda 1944.

Još jedan Nemac rodom, Đorđe Roš, imao je tu čast da bude deo odbrane Beograda. Rođen je 1896. Učestvovao je kao dobrovoljac u Drugom balkanskom ratu, bio i pitomac Vojne akademije. Teško je ranjen u jurišu majora Gavrilovića. Bio je zarobljen u Vojnoj bolnici i razmenjen 1917. Na Solunskom frontu je postao vojni pilot i tako ušao u istoriju kao jedan od pionira srpske avijacije. Dogurao je do čina kapetana, ali napustio vojsku i odtišao u inostranstvo na lečenje i studiranje. Sa bratom je bio vlasnik trgovačke firme i zastupnik nemačke teške industrije. Snabdevao je vojsku opremom iz Nemačke. Rošovi su bili upleteni u razne afere i zbog jedne su dospeli u zatvor, ali su oslobođeni na inicijativu kneza Pavla. Povodom 15 godina odbrane Beograda, Đorđe Roš je objavio memoare, gde je prvi put naveo čuveni govor majora Gavrilovića. Porodica Roš bila je imućna. Imali su zgrade u Katićevoj i Birčaninovoj ulici, gde su živeli ugledni ljudi onog vremena. Đorđe Roš je finansirao obnovu manastira Gračanica. Družio se sa četničkim vojvodom Kostom Pećancem, kao i sa šefom Gestapoa za Srbiju i sa špijunkama Rut Mičel i Verom Pešić, „balkanskom Mata Hari“. Od 1944. je u izgnanstvu, jer je kod komunista bio prvi za likvidaciju po kratkom postupku. Živeo je blizu Štutgarta, a njegova kuća je bila „Srbija u malom“, sa suvenirima i umetničkim delima iz rodne mu zemlje. Sve češće je posećivao Hilandar i bio je zajedno sa princom Tomislavom Karađorđevićem njegov dobrotvor. Od para koje je poklonio Hilandaru izgrađena je savremena biblioteka. Umro je 1977. Na putu za Hilandar. Sahranjen je u manastirskoj porti. Rošove ćerke su Muzeju u Čačku darovale 30 predmeta vezanih za odbranu Beograda, koji stoje izloženi u Muzeju majora Gavrilovića, rođenog Čačanina.

U Dušanovoj ulici broj 4, baš u vreme kada su bombe zasipale Beograd, živele su Vuka Jovanović, njena jedanaestogodišnja ćerka Jelena i sestra Lela Milutinović. Nisu htele da napuste „grobnicu“ u koju se Beograd tih dana pretvorio. Njih tri su zajedno sa još tri žene organizovale previjalište u susednoj zgradi, na adresi Dušanova 6. One su i lečile, ali i same, na skinutim vratima, nosile ranjenike do previjališta. Sama Vuka Jovanović je jednom prilikom zarobila 15 neprijateljskih vojnika, razoružala ih i odvela kod sebe u stan gde ih je poslužila slatkim i vodom. Sklonila ih je od granata i metaka, a onda ih je predala Komandi grada. Na tome su joj bili zahvalni i jedni i drugi. Sve vreme okupacije, Vuka je u svom domu okupljala žene, decu i izbeglice, hranila ih i tešila. Posle rata se udala i nastavila da živi mirno. O njoj su i posle rata kružile priče da je bila veliki dobrotvor i junak.

Dušan Vujić (14), Svetislav Đurđević (14) i Jovan Stanić (12) slučajno su se našli u srpskom rovu tokom odbrane grada. Bili su učenici Prve gimnazije. Nosili su braći preobuku. I baš tad počela je opasna artiljerijska vatra. Čekali su proboj srpske vojske. Do proboja nikad nije došlo. Svi su pobijeni. Neprijatelji su nesrećne dečake našli pored snaduka sa municijom. Odveli su ih i bez ikavih pitanja, bez reči, streljali. Fotografija sa puščanim cevima uperenim deci u glave pronašao je potporučnik Vojinović kod zarobljenog austrougarskog narednika Bluma, koji je i potvrdio ovu priču.

Na kraju, major Dragutin Gavrilović. Posle čuvenog govora, koji je ušao u anale besedništva i poslednjeg juriša na čelu svojih vojnika, 7. oktobra 1915, bio je ranjen. Od rana se oporavio, ali ne i od posleratne nepravde, jer, za razliku od onih koje je potukao na bojnom polju, a koji su voljom politike postali deo iste vojske sa pobednicima – nije napredovao u službi. Tokom Drugog svetskog rata, bio je u zarobljeništvu u Nirnbergu. Za razliku od Srba, Nemci su dobro pamtili ko je on. Poslednji je napustio taj logor. Došao je u Beograd, i posle deset dana umro je od sreće što vidi svoju porodicu. Komunisti su mu uzeli i vojničku čast i pravo na sahranu kakvu zaslužuje. Sahranjen je u pocepanoj uniformi jugoslovenske kraljevske vojske u grobnici svoje rođake. Ipak, istorija se potrudila da se nepravda prema ovom braniocu Beograda ispravi. Beograd ga pamti i večno mu je zahvalan.

I tako… Bio je jedan ratni Beograd. Bila je jedna grobnica. Izdržao je to junački. Kao i sve što je izdržao pre i posle, taj gordi, lepi, večni grad.

Nataša Ilić

About enigma 279 Articles
Najstariji enigmatski list na Balkanu (est. 1951.)